Koje su tri glavne ekonomske komponente potrebne za nastanak stagflacije?

Stagflacija najčešće se naziva istodobno iskustvo tri odvojena negativna ekonomska fenomena: rastuća inflacija, rastuća nezaposlenost i opadajuća potražnja za robama i uslugama. Unatoč tome što je nekoliko primjera zapadnih ekonomija tijekom 19. i 20. stoljeća doživjelo stagflaciju, mnogi ekonomisti nisu vjerovali da bi stagflacija mogla postojati zbog Phillipsova krivulja, koji su inflaciju i recesiju promatrali kao dijametralno suprotne sile.

Izraz "stagflacija" popularizirao je 1965. član britanskog parlamenta Iain Macleod, koji je rekao u Donjem domu da je britansko gospodarstvo "najgore od oba svijeta", što znači stagnaciju i inflacija. Nazvao ga je "svojevrsnom situacijom 'stagflacije'". Međutim, stagflacija bi svjetsku slavu stekla tek sredinom do kraja 1970-ih, kada je više od pola tuceta velikih gospodarstava prošlo kroz razdoblje rasta cijena i nezaposlenosti.

Inflacija, nezaposlenost i recesija

Inflacija se odnosi na povećanje ponuda novca (novčane zalihe) što uzrokuje porast opće razine cijena u gospodarstvu. Kad je na raspolaganju više novčanih jedinica za lov na isti broj dobara, zakoni ponude i potražnje nalažu da svaka pojedinačna novčana jedinica postaje manje vrijedna.

Ne smatra se, međutim, svaki rast cijena inflacijom. Cijene mogu porasti zbog toga što potrošači traže više robe ili zbog nedostatka resursa. Doista, cijene često rastu i padaju za pojedine robe. Kad cijene rastu kao posljedica preobilja novčanih zaliha, to se naziva inflacijom.

Nezaposlenost odnosi se na postotak radne snage koja bi htjela pronaći posao, ali nije u mogućnosti. Ekonomisti često razlikuju sezonsku ili frikcijsku nezaposlenost, koja se javlja kao a prirodni dio tržišnih procesa i strukturna nezaposlenost (ponekad se naziva i institucionalna) nezaposlenost). Strukturna nezaposlenost je kontroverznija; neki vjeruju da vlade moraju intervenirati kako bi riješile strukturnu nezaposlenost, dok drugi vjeruju da je vladin zahvat njezin osnovni uzrok.

Recesija općenito se definira kao dva uzastopna tromjesečja negativnog gospodarskog rasta mjerenog bruto domaćim proizvodom (BDP). Poznat je i kao ekonomska kontrakcija. The Nacionalni ured za ekonomska istraživanja (NBER) navodi da je recesija "razdoblje smanjene aktivnosti, a ne smanjene aktivnosti". Obično postoje recesije karakteriziran padom potražnje za postojećim dobrima i uslugama, smanjenjem realnih plaća, privremenim povećanjem nezaposlenosti i povećanjem u štednji.

Borba protiv stagflacije

Iako je rijetko, stagflacija je mogući scenarij u gospodarstvu. Posljednji put to se dogodilo u SAD -u 1970 -ih. Suvremeni monetarnu ili fiskalnu politiku nije opremljen za podnošenje razdoblja stagflacije. Alati politike koje propisuje makroekonomija za borbu protiv rastuće inflacije uključuju smanjenu državnu potrošnju, povećane poreze, rastuće kamatne stope i povećanje obveznih pričuva banaka. Lijek za povećanje nezaposlenosti je upravo suprotan: veća potrošnja, manje poreza, niže kamatne stope i poticanje banaka na kreditiranje.

Kako bi se na odgovarajući način borili protiv stagflacije kada se ona dogodi, ekonomisti moraju razumjeti koji su pokretači. Kejnzijanska ekonomija sugerira da šokovi u gospodarstvu, poput povećanja zaliha energije ili hrane uzrokuju stagnaciju. Dok Milton Friedman i njegova škola mišljenja vjeruju da je to rezultat ubrzanog širenja novčane mase.

Jedno rješenje za borbu protiv stagflacije predložio je ekonomist Robert A. Mundell. Smatra da je cilj povećati proizvodnju u gospodarstvu, a istodobno ograničiti ponudu novca. To se može postići na različite načine, primjerice smanjenjem poreznih stopa za tvrtke i pojedince, što će povećati njihovu kupovnu moć.

Monetarna se ograničenja mogu postići povećanjem pričuva banaka i stopama zaduživanja, koje ograničavaju mogućnost zaduživanja. Ova dva scenarija stvorila bi veliku potražnju za novcem i omogućila širenje po višim stopama, što rezultira neinflacijskim rastom.