Definicija programa Lifeline za potrošače s niskim prihodima

Lifeline je program koji je uspostavila Federalna komisija za komunikacije 1985. godine kako bi Amerikancima s niskim primanjima omogućila način da si priušte telefonsku pretplatu. Program je mnogo puta proširen i reformiran, uključujući predsjednika Georgea W. Bush, koji je proširio program na mobitele 2005. godine. U novije vrijeme, Lifeline je narastao tako da pokriva širokopojasne usluge, a bilo je i pokušaja da se odgovori na optužbe za prijevaru koje su dugo pratile program.

Kako funkcionira program Lifeline

Program Lifeline omogućuje popust na telefonsku ili internetsku uslugu na temelju prihoda i veličine kućanstva. Dostupan je pretplatnicima s niskim prihodima koji ispunjavaju uvjete u svakoj državi, teritoriju, Commonwealth-u i na plemenskim zemljama u SAD-u, sve dok ispunjavaju određene uvjete prihoda. Da bi se kvalificirali, prihod kućanstva mora biti manji od 135% federalne razine siromaštva, a po kućanstvu je dopuštena samo jedna telefonska ili internetska usluga. Popust na telefonske usluge općenito iznosi 9,25 USD mjesečno.

Potrošači se moraju prijaviti za program i nakon odobrenja mogu odabrati telefonsku ili internetsku tvrtku koja nudi pogodnost i prijaviti se. Tvrtke moraju ispuniti određene standarde za uređaje koje podržava Lifeline, koji uključuju broj dopuštene minute korištenja, navedene brzine mobilnog i kućnog interneta te mogućnost uključene hot-spota uređaj.

Na administrativnoj razini, program Lifeline nadzire Universal Service Administrative Company (USAC), organizacija koja također upravlja nekoliko drugih saveznih programa, uključujući održavanje, prikupljanje podataka i isplate za niže prihode programe.

Povijest programa Lifeline

Kao što je gore navedeno, središnja ideja programa Lifeline je omogućiti Amerikancima s nižim primanjima pristupačniji pristup komunikacijskim uslugama. Temelji se na konceptu osiguravanja da svi Amerikanci imaju pristupačan pristup komunikacijskim uslugama i nije nova ideja. Na primjer, davne 1792. godine Zakon o poštanskim uslugama obvezao je saveznu vladu na pružanje univerzalne poštanske usluge – one kojoj su svi Amerikanci mogli pristupiti i kojoj su mogli priuštiti.

Taj isti princip jednakog pristupačnog pristupa kasnije je primijenjen na radio i (na kraju) telefonske komunikacije. Godine 1913. AT&T je sklopio “Kingsburyjevu obvezu”, koja je uključivala obećanje da će pružiti “univerzalnu uslugu.

Ideje univerzalnosti i pristupačnosti dodatno su kodificirane u Zakonu o komunikacijama iz 1934. godine. Odjeljak 1. tog statuta stvorio je Federalna komisija za komunikacije (FCC) učiniti "dostupnom... svim ljudima Sjedinjenih Država... brzu, učinkovitu, nacionalnu i svjetsku žičnu i radio komunikacijsku uslugu s odgovarajućim sadržajima uz razumnu cijenu."

Međutim, neposredni kontekst za pojavu programa Lifeline bio je raspad AT&T-a 1984. godine. Kao dio svog programa povećanja konkurencije u sektoru telekomunikacija, Reaganova administracija razbila je monopol koji je tada AT&T održane na telefonskim uslugama u SAD-u, međutim, i dalje je postojala zabrinutost da će cijene za telefonske usluge porasti iznad prosjeka nekih potrošači. Široke ovlasti koje su bile dodijeljene Zakonom iz 1934. omogućile su FCC-u da 1985. uspostavi program Lifeline za subvencioniranje troškova telefonskih usluga za Amerikance s niskim primanjima.

Rana kontroverza

Najviše programi državne pomoći izazivaju određenu razinu kontroverzi, ali malo tko je naišao na glasno protivljenje usmjereno na program Lifeline. Najnovije rasplamsavanje ove kontroverze dogodilo se oko 2015., kada su, prema Washington Postu, neki kritičari osudili ono što netočno su nazvali "Obama telefone" - mobitele koje plaća savezna vlada, kroz program za koji su tvrdili da ima malo nadzor. Zapravo, predsjednik Bush je dodao mobitele u program, a FCC se već pozabavio nekim problemima kritičara.

Subvencija koju je federalna vlada plaćala mobilnim operaterima značila je da su mnogi mogli ponuditi mobitele usluge kupcima u biti bez ikakvih troškova, pod uvjetom da mogu dokazati da su kupci imali dovoljno nisku cijenu prihod. Iako je to koristilo milijunima Amerikanaca koji si inače ne bi mogli priuštiti plan za mobilni telefon, to je također značilo da su troškovi programa pomoći brzo rasli.

Postojala je i široko rasprostranjena zabrinutost da su neki ljudi koristili program na prijevarne načine. Krajem siječnja 2012. FCC je odgovorio na ove optužbe naredivši nalog o reformi Lifeline-a. Ova naredba zapravo je nalagala da svi pretplatnici Lifeline-a predoče dokumentaciju kojom se dokazuje njihov iskazani prihod. Sveukupno, narudžba je dovela do uštede od preko milijardu dolara do 2016., prema privremenom izvješću o otpadu, prijevari i zlouporabi u Program Lifeline Franka Pallonea, Jr., demokratskog člana Odbora za energetiku i Predstavnički dom američkog Kongresa trgovina.

Modernizacija programa Lifeline

Nadovezujući se na te rane reforme, program Lifeline bio je predmet dva reformska procesa - jedan za uskladiti subvencije koje nudi s novim tehnologijama, a drugu za borbu protiv stalnih optužbi za prijevara.

Tehnološka reforma

Što se tiče tehnološke reforme, najveća promjena Lifelinea bila je proširenje na širokopojasne usluge. Neki analitičari su se zalagali za ovu promjenu još od 2005. godine i istaknuli da je većini Amerikanaca pristup internetu bio jednako važan kao i telefonska usluga. Međutim, tek 2012. FCC je dodao odredbu Lifelineu kako bi podnositeljima zahtjeva omogućio korištenje svoje subvencije za plaćanje širokopojasnih usluga.

Nakon ove reforme 2016. godine uslijedila je temeljnija promjena programa. U komentarima koji najavljuju promjenu, tadašnji predsjednik FCC-a Tom Wheeler je istaknuo da "64,5 milijuna Amerikanaca propušta mogućnosti koje je omogućila najmoćnija i najprodornija platforma u povijesti" i kojima je FCC imao odgovornost riješiti Pitanje.

U skladu s tim, FCC pod Wheelerom je preusmjerio podršku Lifeline-a na širokopojasnu vezu, što je omogućilo Amerikancima s niskim primanjima da prebace svoje subvencije za plaćanje širokopojasnog pristupa. U isto vrijeme, FCC je najavio daljnje reforme usmjerene na suzbijanje prijevara u programu (vidi Nacionalni verifikator iz 2016. program, u nastavku), i proces nadmetanja osmišljen da potakne pružatelje širokopojasnog pristupa da ponude subvencionirane pakete osobama s niskim prihodima kupaca.

Borba protiv prijevara

S obzirom na prijevaru, FCC već dugo pokušava ograničiti ranjivost programa na uplitanje kriminala.

Godine 2016., pod vodstvom predsjednika FCC-a Wheelera, osmišljen je novi sustav za provjeru identiteta i razine prihoda podnositelja zahtjeva. Lifeline National Eligibility Verifier (National Verifier) ​​odlučuje da li novi podnositelji zahtjeva ispunjavaju uvjete za Lifeline ili ne. Očekuje se da će ovaj sustav postati jedini put kojim se može pristupiti Lifelineu, a davatelji usluga će koristiti nacionalni verifikator kada pomažu pojedincima koji se prijave.

Pod vodstvom predsjednika FCC-a Ajita Paija, 2017. pokrenuta je istraga kojom se nastojalo ograničiti trošak Lifeline program eliminacijom podrške za širokopojasne usluge kako kriminalci ne bi mogli iskoristiti prednost toga. A u kolovozu 2019. predsjednik Pai predložio je nove zahtjeve kako bi se osiguralo da operateri koji upisuju pretplatnike u program mogu dokazati da je pojedinac još živ.

Budućnost

Danas program Lifeline pruža i subvencije za širokopojasne i mobilne telefone kvalificiranim osobama s niskim primanjima diljem Korisnici iz SAD-a općenito pristupaju tim sredstvima putem svog davatelja širokopojasnog pristupa, što im može pomoći u korištenju Nacionalnog verifikatora sustav.

S obzirom na povijest programa Lifeline, malo je vjerojatno da će dugo zadržati svoju trenutnu konfiguraciju. Na tragu odgovor vlade na pandemiju, neki analitičari već pozivaju na daljnje reforme. Ističu da većina Amerikanaca sada pristupa internetu putem svog davatelja mobilnih telefona, te da trenutna razlika između planova za mobitele i širokopojasnog pristupa postaje sve proizvoljna.

U ovom trenutku, međutim, program Lifeline ostaje ono što mu ime sugerira - neophodna subvencija koja osigurava veći pristup i internetu i uslugama mobitela.